Projekt metoda

04.03.2019. - Reading time: 36 minutes

U današnje vrijeme nemoguće je očekivati da će učenik akumulirati sva znanja koja se svakodnevno eksponencijalno povećavaju. Zbog toga, nasuprot akumuliranju podataka i činjenica, vrijedi kod učenika razvijati radoznalost za promjene u okolini, poticati ga na istraživanje uočene pojave i izvođenje zaključaka na osnovi toga te upućivati učenike u potragu za informacijama iz raznih izvora i korištenje računalne tehnologije (Cindrić, 2006).

Oblik rada, u kojem učenici razvijaju sposobnosti korištenja literature, promatranja pojave, bilježenja opaženih pojedinosti i izvođenja zaključaka da bi se riješio problem, su upravo projekti. Uz rad na projektima učenici mogu sami organizirati i regulirati učenje, učiti samostalno ili u grupi te postati svjesni svojeg procesa razmišljanja (Cindrić, 2006).

Iako se izvorno, kroz povijest, izraz projekt povezuje s pojmom metoda, u literaturi srećemo i nazive: poučavanje metodom projekata (engl. Project-MethodTeaching), projektni plan (po uzoru na Daltonski plan, engl. Project-plan), nastava usmjerena projektima (engl. Project orientedinstruction, Project-basedlearning), projektna nastava i projektno učenje (Matijević, 2008). Matijević (2008) zaključuje da je teško odrediti što je ispravnije ili čemu valja dati prednost. 

Povijest Projekt metode

Povijest projekt-metode možemo pratiti usporedno s poviješću didaktike i škole. Oduvijek je bilo učitelja koji su svojim učenicima zadavali nešto u obliku projekta čime bi se oni bavili danima ili tjednima te nakon toga rezultate predstavljali učiteljima, ostalim učenicima i roditeljima (Matijević, 2008).

Knoll (2012) kao početak povijesti projekt-metode navodi početak 18. stoljeća kada su u Parizu studenti arhitekture trebali pokazati da su sposobni primijeniti znanje koje su stekli na predavanjima. Da bi to pokazali trebali su izraditi planove za  „projekt“, tj. projekt izgradnje neke crkve, spomenika, palače i sl. kako bi samostalno radili i rješavali probleme s kojima će se susretati kasnije kao profesionalci.  Razvojem tehnologije i industrije učenje projektima proširilo se na novo nastale kolegije vezane uz ta područja u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, a kasnije i u Sjedinjenim Američkim Državama. Krajem 18. stoljeća ideja „projekta“ prenosi se s fakulteta na srednje strukovne škole gdje su učenici izrađivali projekte kako bi već naučene izolirane tehnike primijenili u kontekstu (izradi knjiga, alata, namještaja…), a obuku su završavali „projektom za diplomu“ (Knoll, 2012).

Također, Matijević (2008) spominje da je već Jean Jacques Rousseau (1712. – 1778.) planirao individualne projekte u prirodi, a Johann Heinrich Pestalozzi (1746. – 1827.) je provodio praktičnu nastavu koju bi danas mogli uvjetno nazvati projektnom nastavom sa skupinom djece.

Krajem 19. stoljeća jača kritika razredno-satnog sustava u Americi. Središnja ličnost među pedagozima tog vremena je John Dewey (1859. – 1952.). On pronalazi osnovu za svoje ideje u djetetu te smatra da dijete ima četiri osnovna interesa: interes za komuniciranje s ljudima, interes za istraživanje, interes za rad i interes za umjetničko izražavanje. Te interese ne može zadovoljiti škola u kojoj su u prvom planu nastavni predmeti i razredne grupe, a ne učenik. Zato odgoj, prema Deweyju, treba zasnivati na samostalnom radu djece u neposrednoj prirodnoj stvarnosti i uvažavati dječje interese, kroz rad djece u školskim radionicama i laboratorijima, u školskom vrtu i drugdje u prirodi, bez čvrstog uporišta u nastavnim planovima i programima (Bognar i Matijević, 2005).

Takvu teorijsku utemeljenost dalje razvija i nadograđuje William Heard Kilpatrick (1871.-1965.) koji u svojoj knjizi: The Project Method prvi detaljnije opisuje i izlaže koncept nastavnog rada po projektima (Bognar i Matijević, 2005).

On opisuje četiri vrste projekta: projekte oblikovanja (ručni radovi, dramatizacije…), estetski projekt (čitanje pjesama, promatranje i procjenjivanje slika…), projekt rješavanja problema (zaključivanja, uspoređivanja…) i projekt uvježbavanja vještina (čitanje, pisanje…). Učenici, uz dogovor s učiteljem, prema svojim interesima rade na određenom projektu u grupama (Poljak, 1965.). Poljak (1965) navodi ove osnovne faze takvog projekta: zajedničko postavljanje problema, iznošenje pretpostavki za rješavanje problema, izrada plana za rješavanje problema, izvođenje rada prema definiranom planu, izvođenje zaključka, primjena zaključka u praktičnom životu.

Takvim stilom rada bitno se mijenja funkcija nastavnika: nastavnik organizira, savjetuje i pomaže učenicima. Učenici razvijaju svoje individualne sposobnosti te takav stil rada doprinosi njihovoj socijalizaciji, osposobljavanju za rješavanje problema, samostalnosti i snalažljivosti (Bognar i Matijević, 2005).

Projektna nastava

Projekt

Meyer (2002) daje definiciju projekta: „Projekt predstavlja zajednički pokušaj nastavnika i učenika da život, učenje i rad povežu tako da se društveno značajan i s interesima sudionika povezan problem zajednički obradi (proces) i dovede do rezultata (produkt) koji za sudionike ima uporabnu vrijednost“. Cindrić (2006) definira projekt kao kompleksan zadatak baziran na izazovnom i interesantnom pitanju ili problemu, koji traži od učenika da postavi istraživanje, istraži, riješi problem kroz duži vremenski period i donese konačni produkt koji se javno prezentira.

Projektna nastava je vrsta nastave u kojoj učenici rade na određenim istraživačkim ili radnim projektima. Vrste projekata ovise o stupnju školovanja i prirodi nastavnih ciljeva i sadržaja. Projekti mogu trajati jedan nastavni sat, jedan dan, mjesec dana ili duže (Bognar i Matijević, 2005).

U literaturi uočavamo termine: samostalni istraživački rad, istraživački projekt, projektna nastava, projekt. Iako se ovi termini nužno ne odnose na isti pojam oni u prvi plan stavljaju koncept učenja u kojem učenici, uglavnom, samostalno aktivno uče, razmišljanjem i zaključivanjem rješavaju probleme, a naglasak je na razvijanju sposobnosti: opažanja, opisivanja, bilježenja, pisanog, usmenog i grafičkog izražavanja, logičkog zaključivanja, praktičnog izvođenja radova, rada na tekstu, razlikovanja bitnog od nebitnog i tome slično (Cindrić, 2006).

Klasifikacija projekta

Matijević (2008) daje klasifikaciju projekta s obzirom na broj sudionika: individualni, rad u paru, skupini, razredni, školski. S obzirom na područje razvoja: spoznajni (kognitivni) razvoj, čuvstveni (afektivni) razvoj, motorički razvoj. S obzirom na tijelo ili ustanovu: razredni, školski, gradski, županijski, državni, međunarodni. S obzirom na ciljeve: istraživački, humanitarni, ekološki, suradnički, praktični, umjetnički. S obzirom na trajanje: poludnevni, cjelodnevni, tjedni, mjesečni, polugodišnji, godišnji, višegodišnji. S obzirom na povezanost projekta s nastavom: nastavni, izvannastavni, izvanškolski.

Faze projekta

Cindrić (2006) razlikuje različite faze projekta koje učenici mogu sami odrediti:

  1. zapažanje problema
  2. upoznavanje problema
  3. postavljanje hipoteze
  4. razmišljanje o načinima rješavanja
  5. istraživački plan
  6. izvedba (pokus)
  7. izvođenje zaključka
  8. prezentacija (esej, prezentacija, plakat, izložba…)
  9. vrednovanje rada

Planiranje materijala, pribora za rad, postupka i vremena rada mogu odraditi učenici sami ili uz potporu nastavnika. Kroz faze istraživanja, izvedbe, izvođenja zaključaka, prezentaciju i evaluaciju, nastavnik samo po potrebi pomaže i ne nameće svoja rješenja. Tako je i kod evaluacije rada koju provode sami učenici ponovnim promišljanjem rada na projektu, pronalaženjem boljih postupaka te ispravnih i pogrešnih pretpostavki u radu, mogućih nedovoljno istraženih područja i sl. (Cindrić, 2006).

Cindrić (2006) ističe i faze nastavnikovog rada na projektu, koji prethodi učeničkom projektu: odabir osnovne teme projekta, određivanje obrazovnih postignuća koja se postižu projektom, upoznavanje učenika s projektom, određivanje potrebne podrške i pomoći, određivanje vremenskog perioda za obavljanje projekta, konzultacije s učenicima, vrednovanje naučenog u projektu i rada na projektu.

Tema projekta mora odgovarati cilju koji se projektom želi postići te treba povezati sadržaje koji se uče u predmetu s aktualnim problemima i potrebama sredine u kojoj učenik živi. Takvi projekti su učenicima zanimljiviji. Odabir teme se može prepustiti i učenicima. Većina projekata se izvodi izvan učionice gdje učenici nisu ograničeni školskim zvonom te svaki učenik može stjecati znanja brzinom koja mu odgovara. Nastavnik je samo moderator koji pomaže postavljanjem pitanja, a ne davanjem uputa (Cindrić, 2006).

Matijević (2008) naglašava važnost određivanja i jasnog definiranja uloga svakog člana tima u timskim projektima. Tako svaki učenik uviđa da bez njegovog sudjelovanja i uspješnog izvršavanja dogovorenog zadatka neće biti uspjeha skupine u ostvarivanju planiranog projekta. Moguće uloge: koordinator, glasnogovornik, istraživač informacija, crtač, pretraživač interneta… 

Ocjenjivanje u projektnoj nastavi

Za vrednovanje projektne nastave nije se dobro oslanjati na tradicionalnu skalu od pet stupnjeva koja se koristi za ocjenjivanje uspješnosti u spoznajnom području te se mora uzeti u obzir kako projektna nastava nije organizirana samo radi učenja informacija ili stjecanja znanja, već i radi stjecanja već navedeni osposobljenosti (Matijević, 2008).

Za procjenjivanje procesa, individualnih i skupnih aktivnosti te postignutog rezultata Matijević (2008) predlaže kontrolne liste (Tablica 1 i 2).

Tablica 1. Aktivnosti i uspjeh skupine

Osobine, kvalitete, uspjeh

Ističe se

Zadovoljava

Nedovoljno

Suradnja – skupina kao cjelina

 

 

 

Prihvatljivo rješavanje sukoba

 

 

 

Radno ozračje

 

 

 

Rješenje kao rezultat timskog rada

 

 

 

 

Tablica 2. Procjena individualnih aktivnosti i rezultata projektne nastave

 

Ističe se

Zadovoljava

Nedovoljno

Interes, motivacija

 

 

 

Suradnja

 

 

 

Vlastita inicijativa

 

 

 

Solidarnost

 

 

 

Samostalnost

 

 

 

Stvaranje novih zamisli

 

 

 

Ustrajnost, marljivost

 

 

 

Organizacijske sposobnosti

 

 

 

Odgovornost i ozbiljnost

 

 

 

Predstavljanje projekta

Uz stjecanje iskustava i osposobljenosti rezultat projekta je i nešto vidljivo, što se može drugima pokazati. Važno je predstaviti rezultate projekta kako projekt ne bi ostao zatvoreno iskustvo unutar sudionika te tako nedostupan drugima pa i samim sudionicima nakon nekog vremena. To se može učinit na više načina. Može se organizirati „projektni sat“ ili „projektni dan“ kada svi učenici dobiju prigodu, prostor i vrijeme za prikaz svojih rezultata preko kratkog izlaganja ili plakata, videozapisa … Učenici mogu izraditi fotoalbum , videoalbum ili web stranicu. Može se organizirati školska priredba i tome slično. (Matijević, 2008)

Literatura

Bognar, L. i Matijević, M. (2005). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.

Cindrić, M. (2006). Projektna nastava i njezine primjene u nastavi fizike u osnovnoj školi. Magistra Iadertina, 1 (1), 33-47.

Knoll, M. (2011) Dewey, Kilpatrick unda „progresive“ Erziehung. Kritische Studien zur Projektpadagogik.  Bad Heilbrunn: Klinkhardt , 83-144.

Knoll, M. (2012). „I Had Made a Mistake“: William H. Kilpatrickandthe Project Method. TeachersCollegeRecord, 114 (2), 1-45.

Knoll, M. (2014). Project Method. TeachersCollegeRecord,  1(1), 1-5.

Matijević, M. (2008). Projektno učenje i nastava. U B. Drandić (Ur.) Nastavnički suputnik (str. 188-225). Zagreb: Znamen.

Meyer, H. (2002). Didaktika razredne kvake. Zagreb: Educa

Poljak, V. (1965). Cjelovitost nastave : didaktički problemi reforme škole. Zagreb: Školska knjiga.


Citiraj

Novak, S. (04.03.2019.). Projekt metoda. Sustav. Preuzeto s https://sustav.sino.com.hr/projekt-metoda ()

Currently there are no comments, so be the first!